Odradili smo anti-NATO prosvjed "60 godina je dovoljno!" uz veliku pažnju medija. Evo govora, koji sam održao.Vojni savez, nazvan Organizacija sjevernoatlantskog ugovora, stvoren je prije 60 godina, na početku razdoblja nazvanog "hladni rat". Nastao je tada bipolarni svijet, u kojem su dva suprotstavljena bloka održavala ravnotežu snaga i ravnotežu straha. Nastala su dva imperija - različita po društvenom uređenju, ali jednaka po ciljevima i metodama borbe za moć. Nakon što je jedan od njih pao, otvorile su se mogućnosti za drugačiju viziju, za bolji svijet, u kojem ćemo više snage moći posvetiti istinskim, dubokim i dugoročnim problemima s kojim je čovječanstvo suočeno.
Preživjeli Imperij, međutim, želi nastaviti vladati snagom i strahom.
Hrvatski su političari u "pregovore" o pristupanju krenuli uvjereni da NATO nema alternative, da alternativa nije moguća niti zamisliva. Dozvolili su sebi da budu posve paralizirani slikom moći globalne Imperije. Vlada HDZ-a, i vlada SDP-a, jednaki su! Zato, naravno, i nije bilo nikakvih pregovora - samo krotkog prihvaćanja diktata Imperije. Odletjeli su u Washington kao guske u maglu!
Sada nam premijer kaže da se Hrvatska "vraća kući", u društvo moćnih saveznika koji će braniti hrvatsku slobodu. A naravno, i mi ćemo drugima pomagati, širom svijeta, u "osiguranju slobode i mira".
Došli smo u društvo imperijalne moći, došli smo u društvo agresivne borbe za interese globalnog kapitala, došli smo u društvo onih koji su osmislili mučenje u Guantanamu! Kapital gazi narode i proždire Zemlju u svojoj kurjačkoj gladi za viškom vrijednosti - militaristička organizacija potrebna mu je da izbjegne ograničenja, koja mu demokratska dostignuća narodnih borbi nameću.
Vojni savez NATO proklamirao je da ima pravo intervenirati i van područja zemalja članica čak i bez pokroviteljstva Organizacije ujedinjenih naroda.
Vojni savez NATO proklamirao je da nuklearni rat nije neprihvatljiv, i da je spreman prvi udariti hidrogenskim bombama.
Vojni savez NATO diže tenzije u Europi postavljanjem tzv. "raketnog štita", a zemlje u kojima se ta postrojenja nalaze - automatski postaju, u slučaju rata, mogući cilj protudara.
Varšavski je pakt nestao, boljševistički je totalitarizam razoren. I neka su - nisu valjali! Dobre namjere izopačile su se. Ali ni oni nisu bili pali s neba - opake tendencije postoje i žilave su. Socijalne borbe za bolji svijet nastavljaju se, svuda u svijetu - u Hrvatskoj kao i u SAD, Boliviji ili Indiji. Moramo graditi viziju i nadu, a ne slijediti jednoumlje i strah.
Prije tjedan dana, u jednim dnevnim novinama, komentator piše kako je dobro što nas Slovenija ne može blokirati na putu u NATO, jer tu nema "natezanja" među članicama, kako se događa u Europskoj uniji. Jer, piše zadovoljno: "U ovom slučaju cijelu stvar ipak vode Sjedinjene Države!" I to je, kao, dobro! Kaže, kako će nam nakon ulaska u NATO možda porasti kreditni rejting. Ma jebo te kreditni rejting!
Istoga dana, u istim novinama, komentar o stanju na svjetskim burzama naslovljen je "Amerika vedri i oblači". Više nas svlače nego oblače, koliki god kreditni rejting bio! Sve je dio iste logike: trilijun dolara za spašavanje banaka, stotine milijardi godišnje za oružje i okupaciju Afganistana i Iraka.
Kažu nam, da se u NATO odlučuje demokratski, da svaka članica odlučuje samostalno. Ali, u podlozi je zavisnost od najjače sile. Samo tri od tadašnjih 19 članica NATO-a usudilo se suprotstaviti volji Sjedinjenih Američkih Država, koje su poželjele izvršiti agresiju na Irak. Samo tri vlade imale su dovoljno razuma, morala, snage i hrabrosti da se suprotstave velikom huliganu - a svakome, tko zna misliti, bilo je jasno da su izneseni razlozi lažni.
I Hrvatski bi vojnici danas bili tamo, i sramotili se sudjelujući u okupaciji druge države, da nije, ipak, prevladao razum. Tada smo, u veljači 2003. okupili 5.000 ljudi na prosvjedu "Dosta je ratova!" protiv rata u Iraku. Možemo to opet, i možemo to bolje. Sada smo u NATO-u, i zajedno sa građanima i društvenim pokretima drugih zemalja članica, možemo raditi na rušenju militarističke logike i pripremi raspuštanja tog Saveza.
NATO je oruđe interesa najmoćniji zemalja, oruđe interesa vladajućih klasa , oruđe interesa transnacionalnog kapitala.
Na štetu podjarmljenih, na štetu siromaha, na štetu muškaraca i žena koji teže slobodi, na štetu prirodnog okoliša.
Tko ide ginuti u profesionalnoj vojsci? Ne sinovi i kćeri onih koji objavljuju ratove! U jednim dnevnim novinama, u stranom vlasništvu, čitamo prije par dana na naslovnici najavu reportaže o mladim ženama, koje su se prijavile za dobrovoljno služenje vojske - naslov glasi: "Ušla sam u vojsku da prehranim sina."
Cijeli je svijet danas u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj, ekološkoj krizi. To je kriza kapitalističkog sustava, ma koliko šutjeli o tome. Sve su krize međusobno povezane. Krizu uviđaju i priznaju danas i najmoćniji. Postoje međutim dvije logike razriješavanja krize: jedna je logika onih koji brane interese kapitalskog sustava, druga logika onih koji žele drugačiji svijet - koji žude za pravdom, slobodom, ekološkom održivošću.
Logika rata bazirana je na ekonomiji rata, bazirana je na sustavnom uništavanju viška proizvodnje, koja počinje smetati kapitalu da se oplođuje. Neka bude profit, pa makar propao svijet! Logika ekploatacije, koja raji udijeli ponešto na kapaljku da bude mirna. A mozak nam peru, da je svijet eto takav kakav jest, da drugačije mogućnosti nema, da nema nade, da moramo živjeti u strahu.
Ali imamo druge mogućnosti, postoje druge vizije, postoje iskustva i procesi koji su u tijeku i koji se toj logici protive. Uspjesi koji su ograničeni ali na koje se može nastaviti graditi. Ravnoteža straha uvijek je nestabilna i privremena - možemo graditi mrežu povjerenja i suradnje. Ne moramo se pozivati na altruizam - dovoljno je dugoročnije sagledati interese pojedinaca, nacija i čovječanstva. Europska je unija startala s idejom da se mrežom zajedničkih interesa povežu Francuska i Njemačka, koje su u prethodnih 150 godina imale četiri velika rata; i to je odlično uspjelo. Europska unija projekt je opterećen mnogim slabostima i dilemama, ali ima značajni potencijal za razvoj. Kad više nismo opsjednuti razmišljanjem tko će započeti slijedeći rat, možemo se posvetiti istinskim problemima i napretku.
Veliki značaj imala je Helsinčka konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, koja je pokrenula sličan proces povezivanja, prožimanja i pomirenja između članica tadašnja dva bloka. Organizacija ujedinjenih naroda, uza sve velike mane, ima pozitivan utjecaj. Pokret nesvrstanosti ima svojih ograničenja, ali i značajnih dostignuća. A građani svijeta okupljaju se na Socijalnim forumima, prkosno dovikujući jednoumnicima: Da, drugačiji svijet jest moguć!
Ako želiš mir - spremaj se za mir!
Za mir se treba spremati, miru se treba učiti. Treba učiti slušati, razumijevati i povezivati se. Ne treba svoje interese odbaciti i zaboraviti - ali sukobe se uvijek moglo riješavati bez rata i bez nasilja. Kada je sila ipak nužna - to mora biti pod strogom kontrolom Ujedinjenih naroda i javnosti, s jasnim razlogom i svrhom.
Protiv smo NATO-a, protiv smo svih vojnih saveza, protiv smo logike vojnih saveza! Protiv smo logike rata, logike razaranja, logike profita! Nastavit ćemo svoje prosvjede i svoje napore na gradnji alternative, jer drugačiji svijet jest moguć!
Gotovo tri mjeseca nisam ništa na blogu pisao, iz razloga o kojima neću sada govoriti.
Sada sudjelujem u pripremama za prosvjedni skup pod nazivom "NATO - 60 godina je dosta!", o kojem pogledajte moj jučerašnji napis.
U međuvremenu, lokalni su se izbori posve približili. Zelena lista, stranka u kojoj sam od prosinca samo običan član, sudjelovat će na izborima u više gradova i općina. Svuda, ili gotovo svuda, nastupamo samostalno. Nažalost, u Zagrebu nije došlo do sporazuma sa nekim drugim vanparlamentarnim strankama, kojem sam se nadao. Malim strankama teško je probiti se prvi put u predstavnička tijela vlasti i šteta je, da stranke i pojedinci, koji bi se svjetonazorski mogli složiti, konkuriraju jedni drugima. Zelena lista ima važan potencijal i ja ću, koliko mogu, i dalje nastojati da se taj potencijal razvije.
Sve vanparlamentarne stranke u Hrvatskoj, bez obzira na orijentaciju, male su, razdrobljene i marginalizirane. Osim internih slabosti (koje su nažalost također velike), postoje dvije vanjske, uslovno rećeno "objektivne" teškoće koje nam ne idu u prilog.
Prvo, paradoksalno, opća kriza legitimiteta političke klase (veliko nepovjerenje naroda u "političare" generalno) fatalno pogađa upravo one, koji se trude prikazati kao moguća alternativa etabliranim političarima. "Ma vi ste svi isti, da dođete na vlast, bili biste jednaki lopovi" - tako ponekad obični ljudi govore, i često misle. Tako, ili posve odustaju od glasovanja ili glasuju za "poznato zlo"; često također naprosto protiv "onih drugih" - komunjara ili hadezenjara, a to onda znači da se ne žele "rasipati glasove" nego se glasa za najjaču stranku - HDZ odnosno SDP.
Drugi problem za Zelenu listu, a u manjoj mjeri i za druge vanparlamentarne stranke na lijevoj strani političkoga spektra, je rigidna "apolitičnost" koja prevladava na tzv. "civilnoj sceni". Razne etablirane nevladine organizacije (udruge)lobiraju za svoje parcijalne programe kod izvršne vlasti na svim nivoima, te često od njih dobivaju novac za svoje projekte. Ne žele taj odnos pokvariti otvorenom podrškom marginalnim strankama, čak i kad one njima daju izričitu, bezrezervnu i neuvjetovanu pomoć ne samo u svojim programima, nego i u dnevnim aktivnostima.
Što se tiče aktivnih vanparlamentarnih stranaka (ima ih tek desetak u Hrvatskoj koje nešto rade, te imaju ponekog vijećnika tu i tamo u općinama i gradovima), pozitivnim smatram najavljeno ujedinjenje Akcije mladih i Hrvatske stranke mladih. Na ovim će izborima nastupati pod imenom "Akcija mladih", a u Zagrebu ne idu sa svojom listom, već daju podršku Velimiru Srići i njegovoj nezavisnoj listi.
Razne nezavisne liste dosad su na lokalnim izborima imale bolje izborne rezultate nego male stranke. Često one uspijevaju okupiti ugledne ljude, te relativno velika financijska sredstva. Rezultati su raznoliki, često razočaravajući. U Zagrebu su prije četiri godine izborni prag prešle dvije nezavisne liste: Tatjane Holjevac (danas stranka kojoj gotovo nitko ne zna ime i nema nikakve šanse) i Borisa Mikšića (brzo se raspala). Sada se najavljuje nekoliko novih nezavisnih listi. U Splitu, kompromitiranu "Listu velog mista" sada želi nadomjestiti Kerum. U Istri, pojavila se "Ladonja" kao osobiti fenomen.
Kao respektabilni kandidati za zagrebačkog gradonačelnika, pojavili su se Josip Kregar i Velimir Srića. Nažalost, oni direktno konkuriraju jedan drugom, računajući na isti segment biračkoga tijela. Ako ovako ostane, u kampanji će, neminovno, biti neprijatelji - jer prvi neprijatelj ti je onaj koji ti je blizak: borite se za iste glasače. Obojici bi se moglo desiti da ih u prvom krugu pretekne, i uđe u drugi krug, netko od drugih kandidata. Pisao sam već na pollitika.com o tome, da bi se trebali dogovoriti tako da se jedan povuče (u zamjenu za mjesto donačelnika ili slično) i izborni stožeri se spoje.
Mislim da u ovom trenutku Kregar ima više šansi, te bi Srića trebao popustiti. Pobijediti Milana Bandića bit će krajnje teško; šanse za uspjeh postoje ako se maksimalno mobiliziraju sve postojeće snage. U prvom krugu jedino je pitanje tko će, uz Bandića, ući u drugi krug. U drugom (ako Bandić ne osvoji 50% + 1 glas već u prvom) - može li dobiti glasove onih, koji su u prvom krugu glasali za kandidate, koji su otpali. Tu, mislim, od svih kandidata jedino Kregar ima šanse.
Nažalost, njihove nezavisne liste (ili jedna) direktno će konkurirati i Zelenoj listi, pa je upitno treba li moja stranka nekome od kandidata za gradonačelnika dati svoju podršku. Moramo se koncentrirati na to, da naša lista dobije što više glasova, i pređe prag. Eventualna podrška može doći tek u drugom krugu.